Piše: dr. sc. Krešimir Bušić
Više od sto godina prostor Slavonije promatra se u hrvatskoj kulturnoj javnosti, a među tim analizama posebice se izdvaja esej Raspojasana Slavonija Julija Benešića. Kao slavonski domorodac on je uvijek bio ponosan na svoju zemlju slavonsko-srijemsku, na svoj dom i domovinu Hrvatsku, a u kojoj je ta i takva Slavonija već u njegovo vrijeme bila zapostavljena pa i izrugivana. Istodobno taj je prostor barem u jednome dijelu svoga primarnog geopolitičkoga obilježja uvijek određivao širi pojam identitetske ukupnosti prostora navedenih regionalnih cjelina.
Slavonija, u čijemu se sastavu nalazio i srijemski prostor u dugome povijesnom hodu, imala je veliki značaj kao transgranična i prekogranična regija koja je prije svega blisko komunicirala sa susjednim prostorima Baranje i Bačke s kojima je dijelila obilježja državno-političke odvojenosti i kulturne povezanosti svih autohtonih šokačko-bunjevačkih Hrvata sa širega prostora panonske ravnice. Ali i nakon što je prije sto godina taj veliki Iločanin „usudio se drznuti“ i napisati svoj veličanstveni esej „Raspojasana Slavonija“, u kojem je tako lijepo naznačio sve ondašnje stereotipe o Slavoniji i sva tadašnja “ne“ razumijevanja toga prostora i tih ljudi, duboko ćutimo kako je došlo vrijeme da se na osnovi njegova rada rekapitulira posljednjih sto godina s obzirom na današnju žalosnu stvarnost.
70.000 ljudi odselilo u zadnjih nekoliko godina
U tih sto godina Slavoniju i njezine hrvatske sinove tukle su sve scile i haribde naših povijesnih lutanja. Iako smo dočekali našu slobodnu Hrvatsku, današnja Slavonija i današnji Slavonci na koljenima su moleći i Boga i današnje zemaljske gospodare nasušnoga
kruha. I danas snažno zvuče riječi Vinkovčanina Ivana Kozarca koji je za Šokadiju i Šokce napisao kad ih žarko sunce obasja oni „sagaraju“, a kad ih pogode teške kiše, oni na toj od Boga danoj zemlji „crkavaju“.
Zar uistinu Slavonac, kako piše Kozarac, nije za radit' i jesu li Slavonci „čeljad bajajuća“ ili su pak neke druge izvanjske silnice uzročnici i prošlih i današnjih problema? Da, istina je, u Slavoniji se i prije i sada sagaralo i crkavalo od nerodice, gladi i neimaštine. Kako prije, tako i danas, Slavonac zna radit i ne boji se radit, ali državne štibre te posebice daleka i nedodirljiva vlast zemaljskih gospodara u Zagrebu kao i svih njenih slugu od tamošnjih novinarskih pera do svih uglednika nemaju niti jednu ćutnju za tog i takvog osiromašenog i ostavljenog malog slavonskog čovjeka.
Upravo ta spoznaja zaboljela je Benešića i potaknula ga da u Savremeniku objavi kritički esej Raspojasana Slavonija. Bila je to kritika ondašnjega društva, ali ništa manje ne boli niti današnja posvemašnja otuđenost hrvatskih elita. Ta otuđenost i ignorancija dovela je prostor Slavonije u potpuni društveni, politički, gospodarski i kulturni kolaps, a besperspektivnost se posebice očituje u sve većem bezglavom iseljavanju i izumiranju hrvatskoga stanovništva. Možda ove riječi nekom zvuče teško i uvrjedljivo, ali, dragi čitatelju, stvarnost, današnja stvarnost mnogo je gora jer po prvi puta Slavonac, Srijemac, Baranjac i Bačvanin prisiljen je ostaviti svoju zemlju i odlaziti u tuđinu kako bi kušao teški iseljenički kruh – u masovne selidbe iz Slavonije mladih Hrvata, ali i svih ostalih etničkih skupina stanovništva, a neke procjene govore da je samo u posljednjih nekoliko godina iz Slavonije iselilo oko 70 000 ljudi. Nikoga nisu taknule u dušu niti sve učestalije elementarne nepogode i gospodarsko propadanje Slavonije koje i potiče to masovno iseljavanje. Ti alarmantni podatci ostale su na razini dnevne novinske vjestice zagrebačkih ili osječkih dnevnih listova koje su potrebne za popunjavanje praznih novinskih papira.
Danas kada je ta pošast iseljavanja iz Slavonije poprimila dramatične razmjere i broj se penje na desetke tisuća ljudi, kada odlaze cijele obitelji i kada pojedinci koji su već fizički i umno potrošeni, u četrdesetim godinama života odlaze biti sluge stranih gospodara, a praktički oni za odlazak nisu, to stanje zvoni na uzbunu i traži konkretne odgovore na pitanja: Tko je to prouzročio?; Zašto se to događa?; Tko upravlja danas Slavonijom?; Tko će ostati živjeti u Slavoniji?; i Zašto imamo Hrvatsku, ako će njezini stanovnici iz najbogatijega kraja, iz Slavonije, masovno odlaziti? I pored svih tih pitanja, i dalje o Slavoniji i Slavoncima, kako je to još davno Benešić zapazio, uvriježilo se mišljenje i epitet „raspojasana“ te kako on to objašnjava: Riječ ta u prvotnom značenju kazuje o nečem raspasanom, odriješenom i raskopčanom, a u drugom epitetskom značenju treba da kaže da je nešto veselo, nestašno, razbludno, lakoumno, mahnito, razuzdano, itd. (Benešić; Raspojasana Slavonija, MH, Zagreb, 1969, str. 64.) Već tada je on pisao kako i za druge hrvatske krajeve „Lijepe Naše“ također „lijepe“ se kojekakvi epiteti kao što su „zapuštena Dalmacija“, „ponosna Bosna“, „progonjena Hrvatska“ (u smislu Banske Hrvatske op a.), ali ga je kao rođenoga Srijemca najviše pogodila „raspojasana Slavonija“. Ti su se epiteti za pojedine hrvatske prostore u proteklih sto godina mijenjali, ali „raspojasanost“ Slavonije ostaje u percepciji onih tamo, tamo daleko u metropoli, jedina konstanta.
Kakvi lažni stereotipi
Slavonac je i danas stereotipno označen kao veseo, bučan i dobre volje. On mnogo pije i još više troši. Slavonac i danas za neke ima „dukate“ i za tambure i za „jato ljepotica“ pa se i danas u Slavoniji i pije i pleše i griješi uz čaše, flaše, kulenove seke i snaše. Slavonci i sami potiču te novo-stare stereotipe o sebi. Primjerice, kada na ulazu u Vinkovce na ploči, (ne tabli kako se to u posljednje vrijeme uvriježilo iz tuđega jezika op. a.) imamo nacrtanu karikaturu Šokca u raspojasanoj-raskopčanoj špenzli s nakrivljenim šeširom na golemoj glavi. I to nacrtanoga malog, debelog, nasmijanog, crvenoga nosa, a kojemu u ruci i u džepovima viri kobasa, kulen i boca rakije, jest nepotrebni lokalni samoocrtani stereotip. Ali i to bi se moglo prožvakati kao vizualni marketinški trik, jedne lokalne duhovite sredine i jednoga lokalnog malo pomaknutoga umjetnika, ali kada takvo stereotipno označavanje preraste i uđe kao prihvatljivo u kulturne manifestacije lokalne tradicijske baštine, primjerice,Vinkovačkih jeseni, Đakovačkih vezova, Požeških zlatnih žica ili Brodskoga kola, pa se za teme nameću „raspojasani“ bećari, pendžeraši, ili ašikovanje, pustopašne snaše, a da ti tzv. organizatori takvih priredaba i ne znaju što to jest, onda i danas imamo „raspojasanost“.
Slavonija i Slavonci ne zaslužuju takve stereotipe jer su njezini ljudi bili vodeći u oblikovanju standardizirane hrvatske kulture i graditelji glavnih hrvatskih institucija – od prvoga sveučilišta, HNK do današnjega HAZU-a. Tih se mecena i kulturnih djelatnika često u metropoli i danas ne žele sjetiti i njihove obljetnice dostojno obilježiti. Današnje hrvatske metropole u urbanome i kulturnome smislu ne bi ni bilo bez intelektualnih napora i materijalne pomoći tih slavonskih umnika i gospodarstvenika. Jer Slavoniju su u bogatu i materijalno prosperitetnu zemlju pretvorili i hrvatski, i njemački, i mađarski, i židovski, i češki, i srpski gazde svojim trudom i marom, a ne neke lijene pijane bećarske neženje i raspikuće, tj. seoske barabe i bitange te isto takve lakovjerne i brakolomne cure i snaše prevrtuše.
Ni prije ni danas ne stoji prispodoba iz ondašnjih novina da slavonski seljaci igraju veliku gospodu i leže čitav dan na klupi do velike peći jer se to nije događalo, kako su nekad pisali neupućeni i zlonamjerni stranci. Danas stanovnici Slavonije ne žele ležati već raditi i zaraditi kruh za sebe i svoje obitelji. I dok je prije sto godina Benešić bio ljutit na njemačke, mađarske i židovske strance koji prodaju skupo svoju zemlju u Bačkoj te kupuju jeftinu slavonsku zemlju, a istovremeno njihovi novčarski zavodi ucjenjuju slavonskoga domorodca da on niti može kupiti niti može unaprijediti svoje imanje kako bi mogao normalno tržišno poslovati i preživjeti, danas toga stranoga ucjenjivačkog i podcjenjivačkog kapitala nema. Jer više nemamo ni domaćega Nijemca ni Židova, a naši su Mađari svedeni na neprepoznatljivu manjinu, pa opet naša raspojasanost dovodi do pitanja tko nam je danas kriv što bježimo na sve četiri strane svijeta s te iste plodne hrvatske zemlje i to ponajprije u Njemačku služiti tom istom staro-novom gospodaru.
Danas nam sigurno nije kriv ni bahati Mađar ni lukavi Nijemac kako ih opisuje nekad Benešić. Ta i danas mi o Mađarima sudimo po principu INA-MOL zahvaljujući našim prije svega zagrebačkim medijima, a da i ne znamo kako Mađar na Hrvata i dandanas gleda da mu je on bacsi, ili po šokačko-bunjevački baća. Taj stariji brat koji pamti dugostoljetnu našu zajedničku povijest dobro zna kako u njoj uvijek postoje individualni interesi te smo mi sami krivi što ne znamo artikulirati vlastite interese. Mi smo prvi susjedi i braća koja se trebaju ponovno naći za istim stolom iliti šokački astalom s bogatom trpezom korisnom i jednima i drugima.
Danas 2015. na našim granicama EU i mi i Mađari imamo iste probleme s istoka koje moramo zajedno rješavati prema migrantima. I dok oni taj problem pokušavaju riješiti, mi i dalje imamo povez na očima kao da se ništa u našemu susjedstvu ne događa iako ovaj naš povijesni stariji brat može biti od koristi sa svojim iskustvima, a ne na štetu, kako se uvriježilo još iz prošlosti. Shvatimo li kako imamo zajednički interes izgradnje dobrosusjedskih gospodarskih, kulturnih i političkih odnosa, možemo biti u stanju prevenirati opasnosti i moguće neželjene posljedice, a to možemo jedino ako naše stanovništvo ne odlazi na zapad već će biti, kao i prije, čuvar naše istočne granice.
Cinične izjave da smo izašli iz krize
Drugi moment koji se nameće u sprječavanju iseljavanja pitanje je novčanih zavoda, gospodarstva i korištenja prirodnih resursa Slavonije. Danas kao i prije sto godinaimamo strane banke i novčarske zavode koji našega seljaka jednako siromaše kao i prije. I dok smo onda tek osnivali vlastite novčarske zavode i dok je onda Benešić upozoravao da hrvatski, zagrebački, upravljači ne prate našega seljaka, već idu na ruku lihvarskome strancu, u današnje vrijeme, samo našom zaslugom u posljednjih nekoliko desetljeća, tj. zaslugom naših upravljača, mi smo gotovo sve svoje banke ponovno izručili istim tim strancima. Tragična je činjenica kako su u jeku naše borbe za nezavisnost i slobodu nestale i Slavonska, i Vukovarska, i Vinkovačka, i Gradska banka iz Osijeka i njima danas 2015. vladaju strane novčane institucije iz Austrije, Njemačke, Italije, Francuske i drugih europskih zemalja. Te strane banke svoja sjedišta imaju u Zagrebu pod imenom tzv. naših zagrebačkih banaka pa naši činovnici najamnici jednako kao i prije za račun stranca kamatare i manipulacijama s valutnim tečajem u švicarcima i eurima. Oni svjesno osiromašuju naše građane koji zbog ovrha i deložacija, zbog oduzimanja i pljenidbe bježe trbuhom za kruhom iz Slavonije spašavajući se od dužničkoga ropstva.
Niti jedna hrvatska velevlast od osamostaljenja nije smogla snage stvoriti jaku hrvatsku banku koja će pripomoći razvoju slavonskoga sela. Iako se priča već desetljećima o jakoj hrvatskoj agro-banci, ona nije niti na vidiku, a raspojasana Slavonija tone u beznađe lihvarskih kamata i raspadanja, rastakanja i rasipanja nekad bogatih gazdinskih imanja. Danas će neki reći kako je to posljedica srpske agresije, što zasigurno jednim dijelom i jest, ali nisu nama hrvatski Srbi uvezli preko Dunava i Save takve kamatne stope, ta i oni su još prije više od sto godina, od nazovi svoje braće bili itekako pljačkani i lihvareni kao što to danas rade njihovi „etnobiznismeni“ zavađajući ih s Hrvatima u Vukovaru i drugdje namećući ćirilicu, a ne gledaju kako se i prečanski Srbi danas bore za golo preživljavanje te i ti ljudi kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom i sekundarnim sirovinama.
Slavonija se lihvari stoljećima bez razlike na etničku pripadnost vlasnika bankarskoga i inoga kapitala i to prije svega zbog slabe državne vlasti i loše zakonske regulative. Postavlja se pitanje kako je moguće danas da nam te strane „naše“ banke daju kredite i računaju zatezne kamate od 14 i više posto, a koje su veće i od tih negdašnjih "etnobiznis" kamata, od „lihvarskih“ 7 posto?Vuka, IP „Otokar Keršovani“ Rijeka i IP „Sloboda“, Beograd, Novi Sad, 1975, str. 30.-32.). Slavoniju se lihvari stoljećima bez razlike na etničku pripadnost vlasnika bankarskoga i inoga kapitala i to prije svega zbog slabe državne vlasti i loše zakonske regulative. Postavlja se pitanje kako je moguće danas da nam te strane „naše“ banke daju kredite i računaju zatezne kamate od 14 i više posto, a koje su veće i od tih negdašnjih "etnobiznis" kamata, od „lihvarskih“ 7 posto?
Kako je moguće da srednja klasa u Njemačkoj, Austriji ili Italiji, tj. u njihovim domicijalnim zemljama EU imaju kredite za kuće i gospodarske objekte po 1 do 2 posto kamate, a naše slavonsko gospodarstvo i slavonski seljak i građanin koji je sada također u EU tako što može samo sanjati ili trpjeti njihovu lihvu i to u zemlji gdje je nestala srednja klasa. Cinično je danas slušati izjave zagrebačke velevlasti kako smo izašli iz krize i kako možemo trošiti ono što smo uštedjeli kada nam ljudi bježe iz najbogatije regije Slavonije, a te i takve nepromišljene izjave prate svojim hvalospjevima gotovo svi zagrebački javni mediji ne prozivajući one koje su ih iznijeli i na taj način obmanuli javnost.
U tome pogledu dobro bi bilo podsjetiti se na nekoliko Benešićevih misli jer je on već prije sto godina napisao: Jest, zbiva se da seljak propada, iako to nije općenit pojav. Propada nacionalno, jer ga ne podupire hrvatska javnost. Jeste li čitali u našim novinama kadgod o potrebnim željeznicama u Slavoniji? Kako se izigrava Zemun, Brod, Vukovar, Petrovaradin? Kako u najprometnijim krajevima nema valjane veze ili nikakve? Kako nemamo hrvatskog parobrodnog društva na najvećoj rijeci srednje Europe? Koliko nas ima dobrih i žestokih Hrvata koji tek iz pjesama znamo da i Dunav čini jedan dio hrvatske granice? Je li naša javnost zainteresovana slavonskim ekonomskim pitanjima ikad? Društvo Ćirila i Metoda dalo je pravo na prodaju svojih žigica bečkom tvorničaru, jer „nije znalo“ da u Osijeku postoji tvornica žigica. ... Više je nego jasno da se naša „javnost“ nikada nije interesovala za Slavoniju. A kako se stvara pojam o domovini nego baš uputom javnosti u sve što je u njoj, u toj „lijepoj našoj domovini“. Kako se stvara nacionalni osjećaj ako ne podržavanjem svijesti zajednice? (Benešić; Raspojasana Slavonija, MH, Zagreb, 1969, str. 68-69).
Ne ide roba na Jadran
Također i tê riječi možemo komparirati s današnjicom na način da slavonski seljak danas propada brže i lakše negoli u njegovo vrijeme. I današnja hrvatska javnost jednako ne haje za hrvatski egzodus i nevolje Slavonaca, Srijemaca, Baranjaca i Bačvana, već nas medijski zabavlja ideološkim igrama naših velevlasti, igrama za koje smo se nadali da smo ih ostavili iza sebe u prošlosti jer danas imamo demokratsku, a ne pod tuđinskim utjecajem ili totalitarnu, Hrvatsku. Danas imamo brzu željeznicu kroz Slavoniju i četverotračnu autocestu, ali oko tih brzih prometnica niti jedan medij iz Zagreba niti jedna velevlast zagrebačka ne vidi kako raste korov, kako nema tvornica i industrijskih objekata za skladištenje i distribuciju slavonske poljoprivredne i ine robe.
Iz nepostojećih slavonskih hladnjača ne vozi se roba za Dalmaciju te je sasvim normalno da danas slavonski seljak proizvedenu krušku, jabuku, nektarinu, breskvu ili šljivu prodaje za jedva dvije kune po kilogramu dok se na tržnicama u jadranskim našim gradovima isti ti proizvodi prodaju stranim turistima za visokih trideset kuna. Slavonski seljak uz takvu agrarnu politiku i dugogodišnje neulaganje, odnosno stihijsko ulaganje, mora propadati. On nije tržišno konkurentan u borbi sa stranom robom. Zbog nedostatka tehnološko uređenih skladišnih kapaciteta, kao i nedostatka sustava za navodnjavanje ili odvodnjavanje, ne može maksimalizirati svoj profit čuvajući i prerađujući svoj kvalitetni proizvod.
Nesporna je činjenica da u komunizmu oteto zemljište danas nije vraćeno starim vlasnicima. U našoj demokraciji oteto je sada tajkunizirano. Zato i jesu većina državnih poticaja u prošlih nekoliko godina odlazili ne seljaku već novopečenim veleposjednicima koji su se domogli zemljišta i industrijskih pogona negdašnjih PIK-ova. Treba samo pogledati statistike naših statističkih zavoda kao i podatke po pojedinim ministarstvima tko se domogao velikoga dijela nacionalnoga bogatstva u Slavoniji, jesu li to dobili slavonski sinovi domorodci ili netko drugi. Istovjetna je stvar i sa slavonskom industrijom koja je prije sto godina u velikome dijelu bila u rukama stranaca, ali onih stranaca koji su živjeli i radili, pa i kulturno, urbanistički i na druge načine uzdizali Slavoniju.
Ista ta industrija u komunističkoj Jugoslaviji bila je također nacionalizirana. Ipak barem dio tako otuđene industrije nastavio se razvijati sve do agresije na Hrvatsku kada je, posebice, istočna Slavonija i Srijem temeljito razorena i opljačkana. Od tada do danas brojne su tvornice zatvorene, ali i nakon što smo pobijedili srpskoga agresora i nakon što smo se vratili, cijeli su se industrijski sektori nepovratno nastavili. Stoga s propadanjem i nestajanjem na taj je način slavonska raspojasanost postigla kulminaciju upravo u naše vrijeme, u suvremenosti.
Danas u Slavoniji, primjerice, nemate niti jednu tvornicu za preradu kože, a nekada ju je imao svaki veći grad, pa kako netko onda u Zagrebu može misliti o razvoju stočarstva ili, recimo, odjevne i obućarske industrije. Upravo zato propada vukovarski obućarski div Borovo ili je propala nekada važna modna osječka tvornica Slavonija. Više ne postoji ni stoljetna tvornica žigica Drava u Osijeku, koju s bolom spominje još Benešić, a Slavonci sada pale svoje rijetke kotlove za fišpaprikaše žigicama iz njemu nekad tako mile Poljske. I dok su Mađari na svojim šibicama osmislili novu promidžbu vlastitoga kulturnog identiteta tiskajući na kutijicama znamenite mađarske izumitelje te taj proizvod danas prodaju strancima kao novi brend, mi smo našu jedinu tvornicu nepovratno zatvorili.
Raspuštenost i raspojasanost u tim primjerima i mnogim drugima i jest glavni razlog zašto Slavonci danas bezglavo bježe na zapad od Njemačke preko Švedske do Britanije i Irske. Irske u kojoj danas ima više mladih „lega“(osječki lokalizam op. a.) nego u gradu gdje su rođeni.
U Saboru samo jedan šokački Hrvat
Posebno veliki problem jest i nedefiniranost istočnih granica o kojima naša velevlast potpuno šuti i izbjegava dati konkretan odgovor. Danas nema više pod suverenitetom hrvatske, slavonske zemlje ni Zemuna ni Petrovaradina, pa ni Srijemske Mitrovice ili Šida, gradova koje s toliko ljubavi i pažnje spominje Benešić u eseju Raspojasana Slavonija.
Njegov je Srijem najočerupanija i najviše opustošena hrvatska zemlja u krvavim sukobima tijekom 20. stoljeća. On ističe nacionalnu svijest i nacionalnu brigu koja se PercepcijaPercepcija Zagreba i zagrebačkih velevlasti prema svim krajevima daljima od 100 kilometara pa tako i prema Slavoniji, uza sve promjene, i dalje nije napredovala od vremena kad je nastao esej Raspojasana Slavonija. Najbolji primjer za takav zaključak leži u vrlo provjerljivoj činjenici kako u Hrvatskome Saboru sjedi samo jedan šokački Hrvat iz Slavonije dok svi oni koji se predstavljaju kao pustopašni i raspojasani sinovi Slavonije i tako vole na glavu staviti šokački šešir ili oko vrata dobiti peškir te obući plavu reklu, a to rade samo kako bi preko raspojasane Slavonije domogli se ugodnih fotelja. Takvi raspojasani sinovi Slavonije i dalje ne rade ništa što bi spriječilo daljnji egzodus slavonskih ljudi u inozemstvo.ogleda u razumijevanju hrvatske himne, ali i ističe kako se komparativne prednosti Dunava već tada ne prepoznaju. Iako je i danas Dunav u himni, na toj našoj rijeci kao ni prije sto godina ne plovi bijeli hrvatski brod ponosno vijući hrvatsku trobojnicu, već turiste u Vukovar opet dovoze stranci. I danas u Istočnome Srijemu Šokac kao i njegov brat bački Bunjevac ne smiju reći da su hrvatske nacije te se i dalje skrivaju iza tih svojih starih etničkih imena. Oni su i danas najponiženiji Hrvati od svih Hrvata na svijetu, bez prava na svoje udžbenike, jezik, vjeru i pismo, ali prije svega samo nacionalno ime. Velevlasti zagrebačke kao i mediji ne shvaćaju ili ne žele prihvatiti kako su oni odgovorni za položaj tih naših ljudi koji su se teškom mukom oduprli tuđinu te ostali i opstali na toj njihovoj, mukom i znojem, teško stečenoj stoljetnoj zemlji. Jer, kako ističe Benešić, lijepo je i plemenito da se brinemo za Hrvate u Gradišću ili Italiji, ali moramo i pomagati i Hrvatima u Mađarskoj, Rumunjskoj i Srbiji i to ako ništa drugo oni su isti oni sinovi koji žive i u Slavoniji u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Đakovu, Požegi ili Brodu i Virovitici.
Naši Hrvati u Mađarskoj i Vojvodini naša su veza i sa susjednim narodima, barem onima koji nas doživljavaju kao prijatelje i susjede. Jedna od bitnih misli koja se kao lajtmotiv provlači u cijelome eseju može se sažeti u jednoj napisanoj Benešićevoj rečenici koja glasi: Hoćemo li da Slavoniju povučemo u horizont hrvatstva, potrebno je preudesiti rad za krajeve što su od Zagreba dalje od 100 kilometara. (Benešić; Raspojasana Slavonija, MH, Zagreb, 1969, str. 68.-69.). Danas Slavonija koja hrvatski zrači simbolom Vukovara više nema potrebu za preuređenjem horizonta hrvatstva jer je to dokazala u Domovinskome ratu, ali ima i dalje osjećaj nebrige i susreće se s problemom percepcije jer ju more brige oko iseljavanja i izumiranja stanovništva, a od zadnjega rata i preduge tranzicije vlada posvemašnja gospodarska i socijalna zaostalost.
U tome pogledu, percepcija Zagreba i zagrebačkih velevlasti prema svim krajevima daljima od 100 kilometara pa tako i prema Slavoniji, uza sve promjene, i dalje nije napredovala od vremena kad je nastao esej Raspojasana Slavonija. Najbolji primjer za takav zaključak leži u vrlo provjerljivoj činjenici kako u Hrvatskome Saboru sjedi samo jedan šokački Hrvat iz Slavonije dok svi oni koji se predstavljaju kao pustopašni i raspojasani sinovi Slavonije i tako vole na glavu staviti šokački šešir ili oko vrata dobiti peškir te obući plavu reklu, a to rade samo kako bi preko raspojasane Slavonije domogli se ugodnih fotelja. Takvi raspojasani sinovi Slavonije i dalje ne rade ništa što bi spriječilo daljnji egzodus slavonskih ljudi u inozemstvo.
