Osoba s invaliditetom počinje se susreće s preprekama onog trenutka kada napusti svoja 'četiri zida', odnosno unutrašnjost doma ili sigurnost obitelji, i to ako su ta četiri zida prilagođena pojedincu. Tada invaliditet dolazi do punog izražaja jer okolina postavlja prepreke i osobu s invaliditetom čini nesamostalnom, onemogućenom da djeluje.
Upravo tu dolazimo do značaja ortopedskih i asistivnih pomagala, te različitih tehnologija, čija je uloga da budu odskočna daska ravnopravnosti i alat jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom.
Različita pomagala imaju, po svojoj prirodi, funkciju olakšati pokretljivost, odnosno kretanje u najužem smislu te riječi. To znači da se korisnici kolica, različitih vrsta hodalica, štaka ili bijelih štapova, zaista mogu samostalno kretati i mogu birati gdje i kako će stići, ako imaju pomenuta pomagala.
No u širem smislu, pravo na pokretljivost i neovisnost, ne znači samo mogućnost pukog fizičkog kretanja, već i djelovanja prema okolini, a dovodi u epicentar dešavanja i mnoga druga pomagala - od slušnih aparata koji podržavaju samostalnost na način da osoba koja ne čuje u svakom trenutku u kojem izađe na ulicu može ostvariti adekvatnu interakciju s drugima u svojoj okolini, do različitih načina signalizacije na kućanskim aparatima kako bismo, kao slijepa osoba, u svakom trenutku znali u kojoj fazi je neki proces koji smo započeli.
Pravo na osobnu pokretljivost i neovisnost uključuje i pristupačnost različitih tehnologija, poput različitih programa i prilagodbe kako bi osobe sa senzornim oštećenjima mogle koristiti, primjera radi, mobilne telefone. To znači da, u svakom trenutku, osoba s invaliditetom može, na sebi prilagođen način, komunicirati putem uređaja, odnosno sudjelovati u svemu što rade i osobe bez invaliditeta, na način da je također sudionik, ali i kreator procesa. Budimo slikoviti, mnogo je lakše da osoba koja ne vidi zbog postojanja različitih govornih programa na telefonu ili kompjuteru sama može javiti na telefon, sama može čitati ili uči kad hoće i šta hoće nego da ovisi od nekoga tko može, a ne mora biti u blizini i raspoložen da pomogne.
Pravo na jednake mogućnosti često ostaje u sjeni pomagala koje ne zadovoljava sve uvjete za neovisan život osoba s invaliditetom. Neke osobe s invaliditetom, koje bi se željele baviti sportom, u običnim, tzv. sobnim ili kućnim kolicima, ne mogu na isti način izaći na sportski teren kao što bi to mogli u sportskim kolicima, koja imaju drugačije karakteristike. Ako imate tešku, teško podesivu ili vrlo krutu hodalicu, moći ćete je koristiti tek ako se 'uklapate' u ciljnu skupinu za koju je napravljena. Ako vam je neophodan toplomjer za mjerenje temperature, a osoba ste koja ima oštećenje vida, bit će vam pristupačan samo ukoliko ima govorni mehanizam ili ako vam budilica daje svjetlosni i vibrirajući signal kako bi vas, kao gluhu osobu, probudila na vrijeme.
Kvaliteta pomagala ne može i ne smije imati jednu jedinu odrednicu, cijenu, i isto kao što univerzalna veličina odjeće ne može jednako odgovarati svima, tako i pomagalo mora odgovarati potrebi koju osoba s invaliditetom ima. Države i društveni mehanizmi potpore različitim ranjivim kategorijama moraju biti dostupni u mjeri u kojoj im trebaju, jer netko će imati potrebu samo za ortopedskim ulošcima, a neko za kolicima i asistencijom uporedo ili bijelim štapom i čitačem teksta na kompjuteru. I naravno, korištenje svih ovih pomagala ne isključuje potrebu za osobnim asistentom ili asistentom u nastavi čiji je osnovni zadatak da, poštujući mogućnosti osobe s invaliditetom, te principe stručnog rada s osobama s invaliditetom, unapređuje samostalnost i kvalitetu života osobe s invaliditetom. Samo uz sve ovo mi imamo jednake mogućnosti za ravnopravno sudjelovanje u društvu.
